Godine 1983. izdavačka kuća Tusch, Izola, objavila je knjigu Marca Pozzettija Max Fabiani 1865-1962, s podnaslovom Arhitekt monarhije. U tom kontekstu manje nas zanima stvarni sadržaj tog vjerojatno dosad najrelevantnijeg predstavljanja Fabianijeva opusa; važniji će biti podnaslov. 

Arhitektura monarhije je u mnogočemu i prije svega arhitektura velikog sistema, velikih ambicija i velikog reda. Zato je istovremeno znanje i ponašanje to koje, i rješenjima upitne bravuroznosti, uspijeva u konkretnoj sredini izraziti duh imperija, zakonitosti velikog sistema, neospornu kvalitetu čak i u manje atraktivnim ili financijski slabije poduprtim zadacima. Jedan od takvih je i Fabianijev licej Mladika, arhitektonsko ostvarenje koje je desetljećima kao zdravstveni objekt JNA stajalo na margini gradske slike. Sada je sjedište Ministarstva vanjskih poslova, institucije koja bi trebala održavati sistem, red i ambiciju. Bez obzira na stilske preferencije privremenog voditelja te “kuće”, bez obzira na arhitektonske ambicije Fabianija pri stvaranju te arhitekture i bez obzira na asocijacije između kuće - reprezentanta institucije, i ministra - reprezentanta politike, s tim se parametrima, u mnogočemu nezahvalnim i neatraktivnim, pri zahvatu pregradnje suočavao Jurij Kobe. Bez obzira na činjenicu što u cijelom kompleksu obnove imamo posla s dvije arhitekture (Max Fabiani i Ciril Metod Koch), građevina liceja Mladika (M. Fabiani) je ona supstanca koja je arhitektu diktirala pristup i ishodište.